"Sve se događa s razlogom."
Ta fraza.
Svi smo tu frazu dobili, lijepo zapakiranu, bilo od strane dobronamjernih prijatelja, brižnih bližnjih ili dragih nepoznatih ljudi. Uglavnom ta fraza dolazi s najboljim namjerama; da bude tračak nade usred nevjerojatno bolnih stvari kroz koje nekad u životu prolazimo.
To je kratko, očajničko uže koje nam je bačeno dok se utapamo i kad sve druge riječi nemaju učinka: Sve se događa s razlogom.
Nikad nisam osjećao mir po pitanju te izjave. Mislim da ona groznim stvarima daje previše moći, previše poezije; kao da mora postojati uzvišenost i smisao u ogromnim ruševinama u kojima se možemo naći. U našoj dubokoj nevolji, ta nas ideja tjera da trčimo niz tamne i uvrnute zečje rupe, tražeći taj specifični dio Velikog Plana u koji se naša patnja uklapa. Ta izjava služi kao emocionalno odvlačenje pažnje zbog kojega ne proživljavamo puninu naše trenutne tuge i bijesa. Zastajkujemo kako bi pronašli taj zašto sve te patnje, umjesto da jednostavno priznamo da možda ne postoji zašto i da je to sve skupa jedna bezvezna i grozna situacija. Želim vam da osjetite dopuštenje da u potpunosti prihvatite duboku bezveznoću takvih situacija.
Čak iako negdje duboko ispod svega - duboko ispod vrtoglave traume koju osjećamo ovdje - postoji čvrsti, otkupljujući razlog za sve, on će vjerojatno ostati izvan našeg razumijevanja dok god smo u ovom tijelu.
AUTOR: Giorgio Grlj
Maske koje nosimo pomažu nam preživjeti. Pomagale su i njoj, sve dok se nije susrela s onim koji je i ne poznavajući je, poznavao njezinu najdublju potrebu: da netko s njom porazgovara bez osude. I to se dogodilo.
Jedan od najduljih opisa Učiteljevih susreta s nekom osobom je onaj iz Ivana 4 – susreta s bezimenom ženom iz Samarije, pokrajine u kojoj su živjeli ljudi dostojni prezira svih pravovjernih Židova. Ne samo da Ivan najviše pozornosti daje toj bezimenoj poganki, već i Učitelj drugom zgodom, ističe žitelja Samarije kao primjer milosrđa koje je, za razliku od židovskih vjerskih službenika, iskazao nevoljniku koga na putu napaše razbojnici.
Dorta Jagić
SLAVA BOGU, BOG NE NOSI SAT
Bog je otkačen. Dapače, otkačeniji i genijalniji no što možemo zamisliti. Zapravo, kroz poznatu povijest dokazali smo se kao prilično uštogljena bića što zbog straha, što zbog navike na Aristotelovu logiku i Euklidovu geometriju, na običaje, manire, na zakone, birokraciju, urede, satove (ne one Dalijeve koji se tope), na mišolovke ugleda i pozlatu ugode. Između ostalog, iz Biblije saznajemo da je Božja logika zabavno luda, gipka, ljubavna, jer s lakoćom pomiruje nepomirljivo. Sv.Pavao se tomu divio, osobito u Poslanici Rimljanima.
<iz knjige Neusporedivi Krist, John Stott>
Svim četirima dijelovima ove knjige istraživalo se višestruki identitet Isusa Krista. U prvom i četvrtom dijelu razmotrili smo svjedočanstvo Novog zavjeta o Kristu, a u drugom i trećem svjedočanstvo crkvene povijesti.
Cijelo vrijeme bili smo svjesni postojanja fundamentalne razlike između tih svjedočanstava, pa tako i između biblijskih i povijesnih dijelova ove studije. Jer kršćani vjeruju da je Biblija pisano Božje otkrivenje i da posjeduje jedinstveni božanski autoritet, dok su izjave crkvenih vođa pogrešiva mišljenja ljudskih bića, ma koliko oni ugledni bili.
Molitva je susret čovjeka s Bogom. To je susret čitavog čovjeka s Bogom. Zato molitva osim razuma poznaje i volju i emocije. Molitva je susret koji ispunjava, oslobađa, liječi, usmjerava, podiže, tješi, umiruje, razveseljava, kroti, krijepi... Molitva je proces po kojem čovjek postaje svet (cjelovit – usađen u Boga). Molitva je mnogo više od izgovaranja naučenih riječi i formula. Molitva se uči i usavršava cijeli život. Josip Lončar je u Rhemi počeo s tečajem koji će biti prilagođen više duhu nego razumu. Ovdje objavljujemo jednu vježbu.
Kako je moguće da nas žene odgajaju i obrazuju od vrtića do najviših stupnjeva obrazovanja, kako je moguće da vode tvrtke i države, a onda dođu u crkvu i tu moraju zatvoriti usta?
Završavajući izlaganje na jednom satu vjeronauka, kamo me vjeroučitelj – svećenik pozvao da iznesem vjerovanje i praksu Baptističke crkve, na pitanja gimnazijalaca o ređenju žena i celibatu, odgovorio sam: ''Vjerujem da ću za svog života doživjeti u Rimokatoličkoj crkvi zaređene žene i oženjene svećenike.'' Vjeroučitelj na to šapnu: ''Iz tvojih usta u Božje uši!''
Iako ženidba crkvenog službenika za većinu crkava nije upitna (Evangelička crkva, primjerice nema tih problema), još je uvijek za većinu neprihvatljiva ravnopravna služba žena. Izaziva nedoumice i otpor, i to ne samo kad je u pitanju propovijedanje i vodstvo već za neke i svako javno nastupanje žena.
Isus je (svaka mu čast)
u mojoj boli redovito dolazio
obići me
pitati kako sam
i kad ću već jednom ozdraviti
Radi se o bračnom paru. Tog dana im je godišnjica braka. Ustaju, čestitaju jedno drugom i zajedno odlaze na posao. Suprug prebaci suprugu do njenog posla, ali on ne odlazi na posao, nego se vraća doma jer je tog dana uzeo slobodan dan. Uzeo je slobodan dan da bi mogao u miru za suprugu spremiti svečani ručak koji bi je trebao dočekati kad se vrati umorna s posla...
Iskreno priznajući da su kršćanski odgovori na pitanja o ljudskoj patnji katkad površni i cinični, Greg Boyd je napisao knjigu koja se najtoplije može preporučiti svakome čija je vjera u Boga poljuljana zbog predodžbe koju su takvi odgovori o njemu stvorili.
Knjiga "Je li Bog kriv?" je knjiga o tajni – o pitanju zašto se zbivaju tragedije. Zato mi se čini primjerenim započeti je jednim od najtežih pitanja s kojima se možemo suočiti: zašto je nekoj ženi pri porodu umrlo ljubljeno dijete?
PRICA O MELANIE
Prije nekoliko sam godina, održavši propovijed o tome kako bismo morali strastveno živjeti, razgovarao sa zdvojnom mladom ženom, Melanie.1 »Izgubila sam žarku ljubav prema Bogu i životnu radost«, rekla mi je. »Nekoć sam bila vatrena kršćanka i zalagala se za vjeru, ali prema Bogu više ne osjećam ništa i stalno sam potištena. Nekoć sam bez teškoća mogla istrčati svaki maraton, a sada sam vrlo ukočena. Moj muž i ja bili smo vrlo bliski – ali sada smo gotovo stranci. U crkvi mi je prije bilo uzbudljivo, a sada se nasmrt dosađujem. Prije sam voljela citati Bibliju i moliti se, ali sad mi je i jedno i drugo tegobno i naporno. Jednostavno, osjećam se mrtvom!«
„Ljudi su uglavnom dobri“, napisao je jedan pjesnik, „njihovo ponašanje je to koje ih iznevjeruje.“ Nevjerojatno je uopće pomisliti da neki ljudi doista vjeruju da su dovoljno dobri da mogu doći u nebo. Možda je to zbog mnoštva loših vijesti o drugima koje čitamo u novinama pa zbog njih brzopleto zaključujemo, usporedivši se s takvima, da smo mi iznad njih, te da time zaslužujemo mjesto u vječnosti.
Još je nevjerojatnije pomisliti da bi kršćani bili smatrani umišljenima, hvalisavima i oholima ako bi ustvrdili pred svojim prijateljima da znaju da idu u nebo. Kako samo mogu pomisliti da su bolji od ostalih?
